Vijesti

Udruga građana ISTINA i Odjel za politologiju Matice hrvatske održali su 30. svibnja 2012. u Velikoj dvorani Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu 4 u Zagrebu tribinu:

"Nasljeđe totalitarnih sustava"

Sudionici:

prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević i dr. sc. Ivo Lučić

Moderator:

dr. sc. Mario Jareb

Uvodna riječ

pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske:

Jure Vujić

Video zapis sa tribine pogledajte na našem Youtube kanalu:

http://www.youtube.com/watch?v=fSWBxaBtbWA&

Već u pozivu na tribinu organizatori su naglasili da će sudionici pokušati dati odgovor na pitanje naslijeđa totalitarnih sustava i utjecaja toga nasljeđa na današnji politički i društveni život u Republici Hrvatskoj Postavljeno je i pitanje odnosa političke elite, znanstvene zajednice, civilnog društva i dominantnih medija prema povijesnom iskustvu fašizma i komunizma, odnosno pitanje koliko smo zapravo odmakli od totalitarizama i koliko smo blizu demokraciji? Bila je to još jedna u nizu dobro posjećenih tribina istih organizatora na kojoj su sudionici iznijeli čitav niz novih, zanimljivih, provokativnih, ali prije svega poticajnih razmišljanja i teorija. Ovom prigodom prenosimo izlaganje dr. sc. Ive Lučića  koje je objavio Vijenac.

Ako bi se oslonili na medijsku sliku hrvatske stvarnosti onda bismo riječ totalitarizam razumjeli istovjetno s riječju fašizam. Ukoliko bismo pak analizirali retoriku hrvatske dominantne političke javnosti i prevladavajuće odnosno najglasnije struje u kulturi, onda bi se totalitarizam uglavnom odnosio na fašizam, ustaštvo, pa i na (manje ili više radikalni i institucionalizirani) hrvatski nacionalizam. Na današnjoj tribini govorimo o naslijeđu totalitarizama. Dakle govorimo o množini, o totalitarizmima! Kao i u slučaju drugih važnih i politički iskoristivih društvenih fenomena i njihovih pojmova, kao što su npr. nacija, terorizam ili demokracija (uza svu na prvi pogled jednostavnost definiranja), nema općeprihvaćene definicije, pa čak ni pretežne suglasnosti oko pojma totalitarizam. Sve su te definicije manje ili više ovisne o svjetonazoru i političkim interesima.

Ipak, danas u Hrvatskoj postoji visok stupanj suglasnosti o totalitarnoj naravi fašizma i ustaškog režima. Nema društveno relevantne političke snage, a gotovo niti pojedinca koji bi danas u Hrvatskoj branio ustaški režim, osporavao ili opravdavao zločine koje je počinio ili skrivio. Možemo reći da je proces deustašizacije efikasno proveden. Najprije su sredinom 1945. godine poubijani gotovo svi pripadnici ustaškog pokreta, od čelništva pa do ustaške mladeži, kao i većina zarobljenih pripadnika ustaške vojnice. Nakon toga su sve do 1990. godine unutar tzv. „narodnooslobodilačke epike“ ustaše prikazivani kao ne-ljudi, bez lica, bez fizionomije i bez karaktera, utvare bez ijedne ljudske osobine. Ustaše kao i Nijemci, četnici, belogardejci… nisu bili samo pripadnici neprijateljske vojske nego i su bili i „sluge imperijalista, ratni zločinci, koljači djecoubojice“… ne-ljudi ogrezli u zločinu, pa je onda istom logikom i bespoštedna borba do kraja, do njihovog istrjebljenja, bila nužna i opravdana. (U. Vlaisavljević 1994.) Odatle dolazi teza koju smo i proteklih dana mogli čuti, čak i od predsjednika Hrvatskog sabora koji je manirom tipičnog fanatiziranog sljedbenika totalitarne ideje i pokreta izjavio kako su svi oni koji su kao ratni zarobljenici bili ubijeni u poratnim pokoljima „bili krivi“. Ta i slične izjave dolaze iz misaonog sklopa koji priznaje jedino sud Partije i sud povijesti, a koji je gotovo pola stoljeća konstruiran na „narodnooslobodilačkoj epici“ te mitskoj borbi dobra i zla, borbi ljudi i ne-ljudi koji su samim time što su ne-ljudi, što nisu ljudi krivi i sasvim logično i nužno ih je bilo potamaniti. A da su ne-ljudi jasno dokazuje njihovo nepristajanje uz socijalizam, jer samo ne-ljudi mogu odbiti sudjelovati u izgradnji „najljudskijeg sustava“.

To je dakle (bila) hrvatska a možemo slobodno reći i (post)jugoslavenska perspektiva totalitarizma. S druge strane ideološke barikade govori se o komunističkom totalitarizmu. Tu već moramo biti oprezni jer svaka usporedba komunizma s fašizmom i nacionalsocijalizmom u ljevičarskim, marksističkim i (neo)komunističkim krugovima, koji danas gotovo u svakom smislu vladaju Hrvatskom, doživljava se kao uvreda. Pri tome se uvijek kao argument poteže tvrdnja da se upravo komunizam najžešće sukobio s nacizmom i fašizmom. Naravno da se prešućuje činjenica kako je za Kominternu fašizam prije Drugoga svjetskog rata zapravo bio „najviši stadij kapitalizma“ što je zapravo izjednačavalo fašizam i građansku demokraciju. Kao što se prešućuje i Pakt o nenapadanju, koji je u kolovozu 1939. godine potpisan između nacističke Njemačke i Sovjetskog saveza, zbog kojega se u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) čekalo na komunistički ustanak od 6. travnja do 22. lipnja 1941. Čekao se poziv Kominterne, a on je došao tek kada je Njemačka napala SSSR. Do tada su oni u skladu s potpisanim sporazumom bili saveznici.

Pišući o „preporuci“ Jurgena Habermasa po kojoj politička ljevica „ne bi smjela prešućivati zajedničke specifičnosti totalitarnih režima“, a politička desnica ne bi smjela nivelirati razlike“  Tomislav Jonjić zaključuje da se takvom preporukom zapravo priznaje kako se rasprava o totalitarizmima XX. stoljeća ne može zamisliti bez pojmova političke ljevice i političke desnice, odnosno bez ideološko-političkoga konteksta i njegovih podjela. Dakle očito je – zaključuje Jonjić, da odnos prema totalitarizmu nije uvjetovan nikakvim znanstvenim, teorijskim, nego skoro isključivo političkim razlozima. Iznimno bogata literatura o totalitarizmu ukazuje kako totalitarističke ideje i režime treba promatrati u trajnom razvojnom procesu imajući na umu da i oko njihove ocjene – baš kao i oko ocjene svake društvene pojave – postoje različita mišljenja i prijepori. Ipak, velika većina ozbiljnih i relevantnih teoretičara pod pojmom totalitarizma podrazumijeva komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Uz to treba naglasiti da se, nasuprot tvrdnjama hrvatskog kvaziintelektualnog establishmenta, pod pojmom komunističkog totalitarizma ne smatra samo komunizam u njegovu lenjinističko-staljinističkom izdanju, nego komunizam kao ideologija i ostvarenje uopće. Jer komunistički zločini koji su koštali života preko 100 milijuna ljudi nisu nikakvi ispadi niti devijacija plemenite ideje nego su pravilo.

Komunizam nije „dobra ideja koja je pošla ukrivo nego je to potpuno kriva i zla ideja“ (R. Pipes, 2006.). Gdje god je komunistička ideologija došla na vlast zavela je teror, masovna ubojstva, nasilje i neslobodu. Svi utopijski totalitarizmi, komunizam kao i fašizam, uništavali su postojeće strukture društva s namjerom konstruiranja utopije, a to je nužno vodilo u teror.  (K. Passmore, 2002.). Neodrživ je lukavi pokušaj komunista da svoje zločine prikriju i relativiziraju upornim isticanjem svoga tobožnjeg „humanizma“ i borbe protiv antifašizma u Drugome svjetskom ratu. Danas više nema opravdanja za tzv. „strategiju zaborava“ kojom se „zaboravljalo“ komunističke zločine jer je njihovo spominjanje ili inzistiranje na njima „relativiziralo“ naci-fašističke zločine te rehabilitiralo i jačalo političku desnicu (T. Jonjić, 2009.). Ipak, takve teze se još uvijek provlače u Hrvatskoj kada se pokušava zaustaviti objavljivanje knjiga o zločinima jugoslavenskih komunističkih partizana, jer to tobože „relativizira ustaške zločine“ i omogućava „političku zloporabu“. Često se s političke ljevice znanstvenicima koji se bave zločinima jugoslavenskih komunističkih partizana upućuje prijekor pitanjem „zašto ne istražuju ustaške zločine“. Kao da se zaboravlja da su ustaški zločini već odavno istraženi a zločinci kažnjeni. I ne samo to, nego su očito poubijani, zatvarani i šikanirani mnogi koji sa zločinom nemaju nikakve veze, a sami zločin je višestruko predimenzioniran i politički zloupotrebljivan do onoga zloslutnog i prijetećeg broja o 700.000 žrtava Jasenovca. Totalitarizmu dakle napokon treba pristupati znanstveno (historiografski, filozofski, politološki) a ne samo politički.

Komunisti, po oprobanom receptu, nazivaju svoje ideološke i političke protivnike fašistima uzurpirajući ekskluzivnu poziciju antifašista i uz to još demokrata. Staljin je Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Titovi agitpropovci su tiskali knjige koje su dokazivale da je Staljin surađivao s Hitlerom, a sovjetski agitpropovci su opet objavljivali dokumente o takozvanim „martovskim pregovorima“ iz 1943. godine dokazujući da je Tito surađivao s Nijemcima. Sve to da bi jedni druge politički diskreditirali. Čak su Kravčenko i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašeni fašistima nakon što su razotkrili Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu. Europski komunisti su antifašizam smatrali gotovo svojim monopolom. Antifašistima su sebe smatrali i nazivali i Berija, Ranković, Čaušesku…Antifašizmom su se štitili i drugi komunistički diktatori i aparatčici koji su ostali na javnoj sceni. To je bilo moguće uglavnom zahvaljujući činjenici da za razliku od drugih europskih zemalja, u državama nastalim raspadom Jugoslavije (osim u Makedoniji) i u Rusiji nije proveden nikakav oblik lustracije te što su komunisti za svoje vlasti potpuno uništili građansko društvo, a time i samu mogućnost efikasne demokratske vlasti, odnosno alternative.

Zato je danas u Hrvatskoj moguće da se bivši komunistički dužnosnici licemjerno zalažu za građansko društvo čije su tragove sustavno uništavali pola stoljeća, da o individualnim vrijednostima govore oni koji su silom provodili kolektivizaciju te da nekadašnji glavni tamničari bivše totalitarne komunističke države govore o slobodi, ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima. Tek za (i)lustraciju revnosti i revolucionarnosti jugoslavenskih tamničara spomenimo pisanje da je New York Times u travnju 1986. godine naveo rezultate istraživanja po kojima su jugoslavenski zatvori i kazne za političke delikte bili najstroži od svih zemalja istočne Evrope. To je slika stanja svijesti i demokracije u Hrvatskoj. Zato danas povik „smrt fašizmu“ znači isto ono što je značio i 1945. ili 1946., odnosno smrt fašizmu, ali i političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Profesor sa Sorbone Raymond Aron navodi kako je u višestranačkim sustavima potrebno sačuvati djelotvornost države i poštovanje zakona među uzburkanim strastima i suparničkim interesima, dok je u jednostranačkom sustavu nužno trajno opravdati monopol manjine. O tome se ovdje radi, o nužnosti trajnog opravdanja monopola manjine koja hoće vladati nad većinom. Kada su krajem osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća radnici diljem Europe (od Gdanjska u Poljskoj do Trepče na Kosovu) oduzeli komunistima punomoć na zastupanje, oni su ostali bez legitimiteta i njihov sustav se urušio.

Sukobi koji su izbili na ruševinama socijalističkog carstva zbog neriješenih nacionalnih odnosa te zločini koji su počinjeni u tim sukobima, kao i nužno gospodarsko i uopće društveno zaostajanja zemalja u tranziciji, kompromitirali su demokratske i nacionalističke pokrete koji su se ponudili kao alternativa komunističkim partijama. U isto vrijeme, komunističke strukture u borbi za opstanak premrežile se te pokrete i inficirale ih konvertitskim radikalizmom, antidemokratizmom, materijalizmom i svom onom komunističkom poputbinom koju su sa sobom donijele. Citirao bih jednu sjajnu rečenicu starog revolucionara Maksima Gorkog iz knjige Moji univerziteti: „Buni se idealist, a s njim i ništarija, manguparija, ološ i svi – iz pakosti, stoga što vide da u životu nema mjesta za njih“.

Nije daleko od istine teza da je postkomunistički nacionalizam ili bolje reći etatizam zapravo zadnji stadij socijalizma. (U. Vlaisavljević, 1994.) Ta teza zasniva se na činjenici da je politika uvijek konkretna i da je politika uvijek nečija nacionalna politika te da su društvene znanosti idealne forme te politike. Zapravo „nacionalizam je sačuvao socijalizam živim jer je njegov pad pretvorio u priželjkivano prizemljenje ili u konačnu realizaciju“. Nacionalisti se pozivaju na naciju i nacionalne interese i iz njih crpe legitimitet zastupanja i vlasti.

Za ovladati masom (kako je komunistička avangarda s prijezirom nazivala narode) i što je još važnije za uspostaviti monopol vlasti, neokomunistički etatisti koji nastupaju u ime „društveno-političke zajednice“, nacije – države, u ovome slučaju Hrvatske, ali ne u ime pripadnika nacije nego u ime bezličnih građana, poreznih obveznika i imaoca OIB-a nužno trebaju (ideološki) legitimitet, a njega traže i nalaze u antifašizmu. I to ne u demokratskom antifašizmu, odnosno demokraciji pod čijom bi zastavom mogli okupiti većinu građana RH nego u boljševičkom jugoslavenskom komunističkom partizanskom antifašizmu koji isključuje većinu i osigurava monopol malobrojnima.

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u svom govoru i Izraelskom parlamentu u veljači ove 2012. godine naglasio je da su svi predsjednici moderne Hrvatske bili antifašisti te „da je i sam sin Titova partizana“. Jedini predsjednik Hrvatske koji je bio stvarni antifašist, partizan i general Jugoslavenske armije bio je Franjo Tuđman. Antifašizam Stipe Mesića grubi je politički pragmatizam koji se kreće u rasponu između pjevanja ustaških pjesama i izjava o dvije hrvatske pobjede jednoj 1941. i drugoj 1945., preko poruka mržnje Srbima u Hrvatskoj kako sa sobom „mogu ponijeti onoliko zemlje koliko su je opancima donijeli“, pa do iskaza boljševičke mržnje prema „ustašoidima“ ne-ljudima koji su zaslužili „Hude jame“ i lude jamare. Mesićev antifašizam sveden je na ulogu počasnog predsjednika ratnih veterana rata u kojem nije sudjelovao, ili preciznije na ulogu političkog komesara koji dezorijentiranim državnim dužnosnicima i javnim osobama izdaje uvjerenja o političkoj podobnosti, čime im se dopušta pristup medijima i rad u javnom prostoru koji je uzurpirala (neo)komunistička „antifašistička ljevica“.

Mesićev antifašizam folklornog je tipa i društveno je relevantan koliko i natjecanju u plesanju kozaračkog kola u Kumrovcu. Međutim, Josipovićev antifašizam „nasljednog tipa“ mogao bi biti problematičan ukoliko nastoji osigurati monopol na vlast u Hrvatskoj sinovima Titovih partizana, što je opasan pokušaj isključenja svih drugih čiji očevi nisu bili Titovi partizani, a oni ničim nisu na to mogli utjecati, niti su zbog toga krivi niti su pak zaslužni. Naime, demokratski antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici, i(li) članstvom u komunističkoj partiji.

Komunistička je izmišljotina kako je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Zato su u zadnjem ratu Slobodan Milošević i Ratko Mladić pozivajući se na antifašizam uspijevali dugo vremena prikrivati pravu priroda zla koje su činili. Upravo „borbom protiv fašizma“ pravdali su zločine koje su činili od sela Kijeva pa do Vukovara i Srebrenice. Jugoslavenski komunisti gradili su „državni socijalizam“ u čijem temelju su bili jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole stanovništva. Koliko god danas bila euforična slavlja pobjede nad fašizmom, ona ne mogu prikriti činjenicu da se zapravo radi o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja (G. Flego, 1996.). Utoliko još uvijek snažno odzvanja rečenica Hanna Arendt „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist”. Svakako vrijedi i obrnuto, uz napomenu da je samo antitotalitarizam put ka demokratizmu. Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski europski antifašizam na koji se danas, kao i nekada, mnogi (ne)zasluženo pozivaju i pokušavaju ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim političkim i ustavno-pravnim prijeporima. To je nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem „fašista“ ili preoravanjem njihovih grobova. Nije antifašist onaj tko dijeli i nosi troroge kape i majice s likom J. B. Tita, Vladimira Perića Valtera ili Che Guevare. Demokratski antifašizam potvrđuje se demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stiče i vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.

Demokratski antifašizam protivan je svakom totalitarizmu. On je emancipiran od svoga predloška (fašizma) i nije (više) zarobljen samim fašizmom. On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Ono je definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno nama i našim ciljevima. Upravo taj dualizam predstavlja totalitarnu matricu. (Post)moderna demokracija i civilizacija, odnosno demokratski antifašizam, ne prihvaćaju totalitarnu matricu, ne prihvaćaju dvovrijednosnu orijentaciju apsolutnog dobra i zla. Umjesto nje zahtijevaju multivrijednosnu orijentaciju po kojoj se umjesto dihotomijom, odnosno podjelom na apsolutno dobro i apsolutno zlo služimo skalama. Tako na primjer u meteorologiji ne postoje samo vruće i hladno, nego čitava skala stupnjeva na termometru. Isto tako ljudi nisu samo dobri i zli, nego postoji čitava skala društvenih vrijednosti po kojima se onda mogu definirati kao odlični, vrlo dobri, dobri, manje dobri, loši i slično. (J. Županov, 1996.)

U demokratskim društvima, za razliku od totalitarnih društava, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Suprotstavljeni interesi su prihvaćeni kao jednakopravni. Onaj tko ih u demokratskoj državi ne bi prihvatio i tko bi svoje političke protivnike nazvao fašistima, sam bi sebe diskvalificirao i prokazao. Ne bi ga smatrali antifašistom, nego antidemokratom i zagovornikom totalitarizma. Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma te negiranje i opravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. Što je ostalo od antifašizma danas u Europi i svijetu? Spominje se samo u ustavima Republike Hrvatske i Makedonije. U Rusiji se više ne slavi 22. lipnja kao dan borbe protiv fašizma, ali se slavi u Hrvatskoj. Ovdašnje elite „zasužnjenog uma“ strahuju od demokracije i budućnosti i uporno nas vraćaju u prošlost. Razočarani propašću komunističke ideje i raspadom Jugoslavije s osjećajem poraza u prošlom ratu, vraćaju nas u vrijeme kada je (njima) bilo bolje, u vrijeme svoje pobjede kojoj pokušavaju osigurati status neprolaznosti. Za njih je to pobjeda koja vječno traje i u kojoj nestaju svi kasniji porazi.

Nakon što je 9. studenoga 1989. pao Antifašistički zaštitni zid u Berlinu ujedinila se Njemačka i omogućeno je ujedinjenje Europe. Dokle god boljševički antifašizam poput zida bude dijelio hrvatsko društvo ono ne može biti jedinstveno – građansko društvo, niti se može izgraditi stabilna prosperitetna demokratska država u kojoj će živjeti slobodni pojedinci – slobodni raspravljati o svim temama, pa i o antifašizmu.

Citirana literatura:

Gvozden Flego, O psihičkoj strukturi antifašizma, Zagreb, 1996.

Hannah Arendt, Totalitarizam, Zagreb, 1996.

Josip Županov, Fašizam i antifašizam u svijetlu bipolarne vrijednosne orijentacije, Zagreb, 1996.

Raymond Aron, Demokracija i totalitarizam, Zagreb 1996.

Tomislav Jonjić, Misli o totalitarizmu: sloboda se ne brani zabranama, 2009.

Ugo Vlaisavljević, Lepoglava i univerzitet, Sarajevo, 1994.

Richard Pipes, Komunizam, Zagreb, 2006.

Kevin Passmore, Fascism, 2002.


Video - tribine

You need Flash player 6+ and JavaScript enabled to view this video.

Prijava / registracija



Login With Facebook