DRUGA STRANA INTEGRACIJE

 DRUGA STRANA INTEGRACIJE

Danas ću se dotaknuti pojma kojeg imate priliku često čuti u medijima pogotovo kada se govori o osobama s invaliditetom. Sigurno ste primijetili da se govornici rado razbacuju tom riječi i da su im puna usta integracije. No kako ta integracija funkcionira u stvarnosti?
Svi koji imaju djecu s invaliditetom znaju da prvi ozbiljni susret s integracijom, ne računajući vrtić zapravo počinje uključenjem djeteta u redovni obrazovni sustav. Nažalost naš obrazovni sustav je krut i ne fleksibilan te zahtjeva od pojedinca da se pojedinac u potpunosti prilagodi njemu, a ne obrnuto, zbog čega ponajviše ispaštaju djeca s poteškoćama u razvoju. Naravno kao spas tu su asistenti u nastavi i prilagođeni programi, ali to samo djelomično rješenje problema.
Koliko su asistenti u nastavi pomoć ili ne dalo bi se raspravljati jer iskustva su vrlo šarolika od vrlo pozitivnih do onih negativnih. Kada se tu još ubroje i ne razumijevanje nastavnika (pogotovo u višim razredima) i ne prihvaćanje, a često i nasilje od strane vršnjaka, te nedostatak podrške od strane same škole ne može se zamjeriti roditeljima koji na kraju puknu od toliko stresa i odluče svoje dijete prebaciti u neku odgojno obrazovnu ustanovu kao što je recimo Goljak gdje će njihovo dijete vjerojatno biti sretnije, ali neće dobiti jednaku kvalitetu obrazovanja kao u redovnoj školi. I tu priča o integraciji za to dijete i njegovu obitelj najčešće prestaje.
Uvijek kada imam priliku trudim se istaknuti koliko je za djecu s poteškoćama u razvoju važno da im se pruži prilika da budu dio redovnog obrazovnog sustava. Posebno me raduje što se broj djece s poteškoćama uključene u redovni obrazovni sustav iz godine u godinu povećava jer nekada nije bilo tako. U vrijeme mog školovanja, nije bilo asistenta u nastavi i sve je bilo puno teže, a bome i djeca s poteškoćama u razvoju u redovnim školama bila su rijetkost. Usprkos tome što imam traume od hrvatskog obrazovnog sustava ipak sam sretan jer sam bio dio njega. Ono što me zaista rastužuje što i danas mlade osobe s invaliditetom izlaze iz tog sustava s istim takvim traumama kao što sam ja nekada, a ne bi trebalo tako biti. Nažalost djeca s poteškoćama u razvoju iz obrazovnog sustava izlaze potpuno ne spremna za ono što ih čeka i bez puno mogućnosti jer nakon što završe školovanje (ne važno koja razina) opet su prepušteni sami sebi.
I time se priča i integraciji vraća na početak jer kako da netko s invaliditetom bude integriran u društvo ako ne može pronaći posao? Ne može ostvariti karijeru koju želi da bi mogao brinuti o vlastitoj egzistenciji jer mu se ne da prilika da makar proba.

Dokada tako? Koliko će još proći dok vladajući shvate njihove ključne potrebe? Nadam se ne puno , jer njihovom strpljenju, vjerujte mi, došao je kraj!

Facebook Comments

Related post