JOSIPA LISAC, jedna od najvećih glazbenih umjetnica na ovim prostorima, uoči koncerta na pulskom Kaštelu: “ŽIVOT JE VELIKI RIZIK”

 JOSIPA LISAC, jedna od najvećih glazbenih umjetnica na ovim prostorima, uoči koncerta na pulskom Kaštelu: “ŽIVOT JE VELIKI RIZIK”

16.09.2020. / 11:00

Objavila: Zt

Ona je jedna od najvećih na ovim prostorima, uvijek prepoznatljiva po glasu, stasu, ali i imidžu. To je Josipa Lisac koja u petak stiže u dvorište Povijesnog i pomorskog muzeja Istre na pulskom Kaštelu. U pratnji svog benda dolazi održati jedan od svojih rijetkih koncerata ove godine na kojem će izvesti niz klasika iz svojeg prebogatog kataloga, te predstaviti i neke recentnije skladbe. Vrata se otvaraju u 20.30, koncert počinje u 21.30 uz pre/after party za koji će se pobrinuti DJ Teddy Lee. Ulaznice su u prodaji u Cybercaffeu (Flanatička 14, Pula) i preko Entrio sustava po cijeni od 160 kn, a ukoliko ostane ulaznica na dan koncerta na ulazu će koštati 180 kn. Broj ulaznica je ograničen zbog epidemioloških mjera, prenosi Glas Istre.

Kako proživljava ovo vrijeme, kako se priprema za koncerte i kakve su bile njene reakcije na njeno izvođenje himne na inauguraciji predsjednika republike, ispričala nam je u razgovoru.

– Zadnji put kada smo razgovarali, uočio sam koliko optimistično gledate na život. Drži li vas još uvijek vaš životni optimizam i kako se nosite s ovom situacijom?

– Nisam toliko optimistična koliko sam zapravo realna. Moraš biti svjestan gdje živiš, što se događa tako da bi mogao upravljati sobom, kontrolirati sebe emocionalno, fizički, psihički itd. Nasreću sam godinama posjedovala jednu „sliku“ da znam čime sam okružena i da mogu stvoriti svoj mikrosvijet i da u njemu budem, kao što ste rekli, optimistična, snažna, jaka… U karanteni sam bila dva tjedna, otkada sam došla s mora, zbog ambrozije. Svi su mi prozori bili zatvoreni i nisam smjela ići vani. To je izuzetno ozbiljna stvar, alergija je također bolest, a imamo i koronu koja je ozbiljna stvar i koja me može pokositi. Imam neka svoja razmišljanja o toj koroni, pa sam bila pristojna i nosila maske kad sam bila prehlađena. Meni se ne mora govoriti da perem ruke, ja to činim, ali bih se našla u društvu gdje netko kiše k’o lud, šmrče i dolazi meni s vlažnom rukom i pozdravlja me. Nekakva pristojnost ponašanja, nekakva upućenost, osviještenost kako živimo i živimo li uredno prema sebi i drugima, uredno prema svijetu, a ne živimo. Imam nećakinju koja je imala koronu, živi u Švicarskoj i kaže da to nije gripa, nego je to nešto strašno, ne možeš disati, pa iako to nestvarno izgleda povjeruješ u to tek kada se dogodi. Mora li to biti tako da to dobiješ pa da se uozbiljiš ili se možeš uozbiljiti i prije? Ja sam vodenjak, a Saturn je ušao u vodenjaka onaj dan kada je bio potres u Zagrebu, i to iste sekunde. Saturn je bio debelo u vodenjaku i kada je moj Karlo umro pa sam govorila unazad mnogo godina da me jako strah 2020. godine, ali sam tu možda isključivo mislila na sebe, da će meni ponovo donijeti neke probleme, ali donijela je i meni i svijetu oko mene. Saturn je otišao u jarca, pa će se vratiti krajem godine u vodenjaka gdje će ostati dvije i pol godine. S obzirom da vodenjake krasi humanost, altruizam, pojačan odnos prema ljudima, mogu reći, odgovarajući na vaše pitanje o optimizmu, da vjerujem da će se pronaći rješenje. Sve se može riješiti, ja u to vjerujem. Sve se može, izgleda nemoguće, ali je moguće pa tako i ovo. Egzistencija ljudi će biti teža, to mi je jasno, u svim sferama je teško. Doći ću u Puli i tu će se publika zbog epidemioloških pravila prepoloviti na Kaštelu. Ja sam tu bila 2016. i to je prekrasno. Ovi ljudi s kojima surađujem, moj menadžment, to su tako čestiti ljudi da se točno pridržavaju mjera koje su propisane. Hoćemo li morati naučiti živjeti, ne samo s koronom, nego će doći i nešto drugo? Ljudi moraju biti svjesni da nisu sami, da opasnost postoji svake sekunde. Stalno govorim da je život veliki rizik. Ovih mjeseci imali smo primjere da su se ljudi javljali iz kuća, pjevali i svirali, a meni je to bilo malo dosadno jer nije bilo maštovito, bilo je sve isto, ha ha. Moramo biti spremni na neko, možda zaista novo doba.

– Spomenuli ste ovaj pulski koncert na Kaštelu pa me zanima važi li na vašim koncertima pravilo „red, rad i disciplina“ ili je sve opušteno?

– Surađujem s izvrsnim glazbenicima. Ti si glazbenik, profesionalac i moraš znati kako treba svirati. Za dva sata koncerta mi smo svi u nekom svom svijetu, a opet smo povezani da bi vama prenijeli to što želimo, tako da nemam zašto biti stroga, to mora biti sve odlično, ali to je nastup uživo na koji ljudi ne dolaze slušati CD. Svakog od nas ljudi prepoznaju, godinama dolaze na koncerte tako da poznaju glazbenike i otprilike znaju reakcije. To vam i ovisi i od mjesta do mjesta gdje dođemo, odnosno ovisi o energiji. Posljednji koncert bio mi je na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, bura je puhala i odnijela mi je sve s glave, odnijela mi je kapute, razbila mi je čašu, sve je letjelo… Jedino oružje bio mi je kišobran kod sebe koji je zapravo postao vjetrobran. Tako je strašno puhalo da je zastava na tvrđavi cijelo vrijeme bila ravna, titrala je i nije pala nijednog trenutka. No, komunikacija na koncertu je bila takva da smo bili jedno, posjetitelji su isto tako bitni kao i mi, jer sudjeluju, jer se prepuštaju, svatko u pjesmama pronalazi neke svoje trenutke života, pa se s tim poistovjećuje i tu ima bezbroj divnih priča. Zato su potrebni takvi koncerti. Jasno je da koncert mora biti opušten, ne smije biti napet, moramo se svi unijeti i prepustiti glazbi, mi koji to izvodimo i oni koji slušaju. To je ljubav koja se predaje i prima, prima i predaje, u krugu se to vrti, s jedne i druge strane. Oni daju svoju ljubav, mi je dajemo i primamo. Meni se to sviđa.

– Vaša izvedba nacionalne himne na inauguraciji predsjednika Milanovića izazvala je podijeljene reakcije. Kako ste vi prihvatili te reakcije?

– Recite vi prvo meni koja je vaša reakcija?

– Mislim da je bilo originalno, ali nekima to smeta jer je to državna himna i nije isto izvoditi himnu i pjevati „Magla svuda oko nas“, ako me shvaćate?

– Uopće nisam željela komentirati sve to jer nemam što, to je glazbeni svjetonazor. Nigdje ne stoji kako treba otpjevati državnu himnu. Gdje to piše? Nigdje. Prema tome, ostavljena je sloboda glazbenog izričaja. Rekli ste „originalno“. Upravo to. Naša himna je nježna himna, to nije herojska himna, a svi je pjevaju herojski. Zašto? Zašto je ne pjevaš nježno, nego je pjevaju snagatorski?. Ona govori o njivama, o moru, o rijekama, ona je jedan prekrasan opis. Glazbeno mi je izuzetno lijepa i uvijek mi se sviđala, i onda kada se nije mogla izvoditi, nego tek od 1971., ali potiho da bi postala službena kada je Hrvatska postala samostalna. Ako je slobodna zemlja, onda je slobodna i himna. Predsjednik Milanović je želio da je pjevam, na što sam spomenula da ja to radim malo drugačije, a on mi je odgovorio da baš to i želi, ha ha. Ja ću sa svojim imenom i prezimenom pokazati kako razmišljam o tome, kako bih ja to izvela. Uvijek stoji da to može i bolje. Međutim, upravo je ideja hoću li to izvesti kao netko drugi ili ću to izvesti po svome. Mislim da smo svi različiti, a čula sam komentare da sam trebala izvesti svečanu verziju. Oprostite, u čemu je manja svečanost kada ja pjevam „Maglu“, koju ste spomenuli? U čemu je manja svečanost kada imam svoj koncert? To je sve svečanost. To je sve napravljeno s puno truda, ljubavi, zanosa i iznad svega poštovanja, sve i jedan takt, sve i jedna nota. Može se dogoditi da nije najbolje ispalo, to je druga priča, ali sve se radi s poštovanjem. I ovo je bilo s velikim poštovanjem, na nivou, samo što sam ja izašla iz uobičajenog formata. Napravila sam, kako ste rekli, nešto originalno, nešto drugačije nego što su ljudi naučili, a navika je nešto najgroznije. Može li se nešto promijeniti? Vidite da nam se život promijenio. Došla je korona. Sve se promijenilo, svaki dan je drugačiji. Ništa nije isto kao jučer, prekjučer ili prije deset godina, sve se mijenja, ali nikada ne smiješ zaboraviti da živiš u dignitetu, da nekog ne povrijediš jer zašto bih povrijedila nekoga ako sam, recimo, umjesto kratkih nota pjevala duge note? Neko je rekao da se tako himna ne pjeva. Možeš li ti bolje? Pokaži kako. I gdje piše da je meni zabranjeno da je ja tako pjevam. Razumijete? Imam osjećaj da je to bilo malo i namjerno prenapuhano.

Ja sam 1996. snimila pjesmu „Vila Velebita“ na način kako se pjevala u narodu, u društvima, tako se i „Lijepa naša“ prvo pjevala i onda postala državna himna i zaslužuje da se prema njoj odnosiš s velikim poštovanjem, talentom i originalnošću. Možda se ona previše izvodi na isti način pa je možda postala i dosadna, a ja sam to pokušala malo razbuditi i razbudila sam. Jeste li vidjeli koji PR je dobila? Svi su govorili o tome, i oni koji su imali lijepu riječ, i oni koji su imali ružnu. Nešto ih je jako dirnulo. Znači da se nešto dogodilo, a dogodila se promjena, nešto neuobičajeno i ljudi su reagirali. Da je njima bilo svejedno oni se ne bi uopće obazirali, kao što se nikada na himnu nisu obazirali.

 

Facebook Comments
Podijeli Istinu.hr!
  •  
  •  
  •  

Related post