SVETI GRAL KRIPTOGRAFA I POVJESNIČARA: Znanja nepoznate civilizacije, šifrirani vodič za ženske stvari ili kodirane upute kako od maka dobiti opijum?

Knjižnica rijetkih knjiga i rukopisa Beinecke na Sveučilištu Yale privlači posjetitelje ne samo svojom impresivnom zbirkom nego i arhitekturom. Zidovi knjižnice izgrađeni su od prozirnoga mramora koji propušta prirodno svjetlo i tako štiti knjige, no ipak osigurava dovoljno svjetla za čitanje. U dvorani za javna izlaganja nalazi se šest katova visok stakleni toranj koji u posebnim uvjetima čuva zbirku od približno 180.000 rijetkih knjiga. U prostoru tornja nema zraka kako bi se usporilo starenje građe te je tako građa osigurana i od požara. U zbirci se, osim, primjerice, neizrecivo vrijedne Gutenbergove Biblije iz 1455., nalazi i jedini primjerak izdanja vjerojatno najmisterioznije knjige na svijetu koja se obično naziva Voynichev rukopis ili manuskript.

Riječ je o tajanstvenoj ilustriranoj knjizi od 240 stranica, posve nepoznata sadržaja, a napisao ju je prije nekih šestotinjak godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku i pismu. Od njezina otkrića 1914., tu su knjigu intenzivno proučavali nebrojeni kriptografi, uključujući i neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih stručnjaka. Međutim, nitko od njih nije uspio dešifrirati ni jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je tako postala sveti gral kriptografa i povjesničara.

Nedavnim datiranjem ugljikom utvrđeno je da knjiga potječe otprilike iz 1420. godine. Na njezinim se kožnim stranicama vidi obli rukopis i rukom iscrtane slike koje izgledaju kao da su ukradene iz sna. Uz nikada razjašnjen tekst nalaze se ilustracije stvarnih i imaginarnih biljaka, letećih dvoraca, žena koje se kupaju, astroloških dijagrama, zodijačkih krugova, Sunca i Mjeseca s različitim licima…

Knjiga dimenzija 24 x 16 centimetara jedna je od najvećih nerazriješenih misterija u povijesti. Zašto? Nitko ne može odgonetnuti što piše u njoj.

Tajna tri autora

Iako danas znamo da je njezin prvi vlasnik bio Rudolf II. (1552.-1612.), car Svetog Rimskog Carstva, naziv je dobila po osobi koja ju je 1912. kupila u vili Mondragone u blizini Rima, u kojoj se tada nalazio Isusovački fakultet. Bio je to poljsko-litavski antikvar Wilfrid Voynich (1865.-1930.) koji je bio pasionirani trgovac starim i rijetkim knjigama. On je u vili Mondragone od poglavara Isusovačkog sveučilišta “Petrus Beckx” otkupio knjigu. Naime, te 1912. godine Collegio Romano bio je ostao bez novca pa je odlučio potiho prodati nešto od svog inventara. Voynich je kupio tridesetak rukopisa. Kada je on umro, naslijedila ga je njegova supruga, spisateljica Ethel Lilian Voynich, a ona ju je oporukom ostavila prijateljici Anne Nill koja ju je 1961. prodala antikvaru Hansu P. Krausu. On je pak, ne našavši kupca, rukopis 1969. donirao Sveučilištu Yale, gdje se i danas nalazi.

Kada je Voynich kupio knjigu, silno se čudio. Tko ju je napisao? Gdje je bila izrađena? Što predstavljaju sve te čudne riječi i nadrealni crteži? Kakve sve tajne sadrže njezine stranice?

Pošto su razni stručnjaci dulje od jednog stoljeća pokušali odgonetnuti sadržaj Voynicheva rukopisa, zaključili su da on ima sve karakteristike stvarnog jezika, ali onog koji još nitko nikada nije vidio.

Naime, u prirodnim jezicima glasovi i njihovi skupovi, dakle slova i riječi, pojavljuju se dosljednom učestalošću, a jezik u Voynichevu rukopisu ima obrazac na kakav ne bismo naišli u generatoru nasumičnih slova. Osim toga, slova se razlikuju po vrsti (velika i mala slova) te visini i dubini. Neka su posuđena iz drugih rukopisa, ali većina ih je originalna i jedinstvena. Rukopis je bogato stiliziran vijugavim ukrasima. Čini se da je na cijeloj knjizi radilo troje ljudi. Dvoje je pisalo tekst, a treća je osoba ilustrirala.

Tijekom vremena pojavile su se tri glavne teorije o rukopisu. Prva kaže da je namjerno šifriran tajnim kodom napravljenim da sakrije stvarno značenje. Druga je teorija da je riječ o najobičnijoj prevari, tj. tekstu na nepostojećem jeziku s ciljem da se dobro zaradi na prodaji naivnome kupcu. Neki tako spekuliraju da je autor bio srednjovjekovni prevarant, a drugi da je to bio sam Voynich. Treća teorija kaže da je rukopis napisan na stvarnom jeziku, ali na nepoznatom pismu. Moguće je, dakle, da su srednjovjekovni učenjaci pokušali stvoriti alfabet za jezik koji je bio govoren, ali nije imao svoje pismo.

Enciklopedija znanja

Iako nitko ne može pročitati Voynichev rukopis, to nije zaustavilo ljude da pogađaju što tu možda piše. Zagovornici teorije da je rukopis bio pokušaj stvaranja novog oblika pisanog jezika spekuliraju da bi to mogla biti enciklopedija koja sadrži znanje kulture koja ga je stvorila. Ima i onih koji smatraju da je tekst napisao engleski franjevac i filozof Roger Bacon (1214.-1294.) koji se bavio magijom i alkemijom te je stremio spoznaji “univerzalnih zakona gramatike”. Drugi pak vjeruju da ga je napisao John Dee (1527.-1608.), engleski astrolog, matematičar, alkemičar i okultist, inače savjetnik kraljice Elizabete I. (1533.-1603.). Ta je teorija naročito aktualna jer je poznato da su Dee i britanski okultist Edward Kelley (1555.-1597.) sastavili “henokovski magijski sustav” pošto su zurili u kristalnu kuglu i komunicirali s anđelima.

Dakako, ima i onih marginalnih teorija koje kažu da je Voynichev rukopis djelo talijanskih vještica ili čak izvanzemaljaca.

Zvijezde i biljke

Nakon sto godina frustracije, znanstvenici su djelomično osvijetlili misterij. Prvo otkriće jest određivanje vremena nastanka metodom ugljika. Nadalje, povjesničari su preko Rima i Praga uspjeli rekonstruirati vlasništvo rukopisa do rane 1612., kada je iz ruku cara Rudolfa II. prešao njegovu liječniku Jacobusu Sinapiusu (1575.-1622.).

Britanski profesor primijenjene lingvistike Stephen Bax (60), sa Sveučilišta Bedfordshire, zaintrigirao je svjetsku javnost kada je 2014. objavio da je uspio dešifrirati desetak riječi iz teksta, i to pošto je dvije godine intenzivno radio na dešifriranju teksta, pri čemu mu je od velike pomoći, kako kaže, bilo poznavanje srednjovjekovnih tekstova i semitskih jezika poput arapskog i hebrejskog.

Jedna je riječ “Taurus” što na latinskom znači “Bik” te je ime jednog od zviježđa zodijaka. Druga je pak “centaurun” što je, prema pratećoj ilustraciji, naziv biljke štitaste kičice (Centaurium erythraea).

“U rukopisu se nalazi mnogo ilustracija zviježđa i biljaka, a neke od njih uspio sam identificirati. Cilj mi je potaknuti i druge jezikoslovce da rade sa mnom na dešifriranju rukopisa korištenjem istih tehnika. To ne znači da je riječ o jednostavnom poslu, ali smatram da pobija tvrdnje onih koji smatraju da je riječ o podvali. Vjerojatno je riječ o monografiji vezanoj uz prirodu”, rekao je Bax za britanske medije.

Televizijski scenarist Nicholas Gibbs 2017. je izvijestio da je dešifrirao Voynichev rukopis te da je riječ o vodiču za ženske probleme i zdravlje. Pošto je rukopis u potpunosti digitaliziran, Gibbs ga je analizirao tri godine. Kako je imao poveće iskustvo s latinskim i antičkim vodičima, uvidio je prve skrivene tragove. Brzo je otkrio već viđene kodove za ljekovito bilje. Onda je počeo uočavati iste obrasce pa je shvatio da su “riječi” u tekstu većim dijelom skraćenice poput “aq” za “aqua” (voda), “con” za “confundo” (mješavina) i sl.

Pošto je gotovo sa sigurnošću utvrdio da je rukopis medicinski priručnik, sve mu je išlo mnogo brže i lakše. Usporedbama, eliminacijama i rješenjima došao je do toga da je riječ o ginekološkom priručniku. Kupke, biljke, magneti, položaj mjeseca i znakova zodijaka idu tim tvrdnjama u prilog.

Različita tumačenja

Matematičari s Instituta za primijenjenu matematiku Ruske akademije znanosti nakon provođenja statističke analize teksta 2017. zaključili su da je Voynichev rukopis napisan na dva jezika te da je šifriran tako što su samoglasnici i razmaci uklonjeni iz teksta. Zbirka simbola sjedinjena je u novom tekstu, u koji su unaprijed ubačeni razmaci. Stručnjaci procjenjuju da je oko 60 posto teksta napisano na engleskom ili njemačkom jeziku, dok je ostatak napisan na nekom od romanskih jezika – možda talijanskom ili španjolskom, pa čak i latinskom.

“Ipak, ne znam zašto bi razumijevanje teksta moglo biti važno danas, sudeći po crtežima, on objašnjava u koje doba godine treba sijati sjemenke maka kako bi se kasnije dobio opijum”, rekao je suautor istraživanja Jurij Orlov, dodajući da je nemoguće povratiti cijeli tekst bez samoglasnika jer postoje različita tumačenja najvažnijih riječi.

Kanadski profesor informatologije Greg Kondrak sa Sveučilišta Alberta sa svojim je studentom Bradleyem Hauerom došao pak do zaključka da je tekst napisan na hebrejskom. Kombinirali su algoritam koji su osmislili ili za rješenje alfagrama i Google Translate, a rezultati koje su dobili bili su obećavajući. “Dobili smo rečenicu koja je gramatički točna i može se interpretirati. Rečenica je glasila: ‘Predložila je svećeniku, vlasniku kuće, meni i ljudima’. Možda je ta rečenica malo čudna, naročito za početak rukopisa, ali definitivno nije besmislena”, zaključio je Kondrak.

Među posljednjima koji su “dešifrirali tekst” bio je britanski lingvist Gerard Cheshire sa Sveučilišta Bristol, koji je iznio teoriju po kojoj su autorice rukopisa dominikanke koje su za kraljicu Mariju Austrijsku (1505.-1558.) napisale “sažet pregled liječenja travama, terapeutskim kupeljima i astrološkim znakovima” na vulgarnom latinskom, jeziku iz kojega su se razvili romanski jezici. Cheshire je tvrdio da je rukopis dešifrirao za samo dva tjedna “kombinacijom lateralnog mišljenja i genijalnosti”. Iako objavljen u etabliranom časopisu, njegov je rad naišao na niz kritika. Poslije je Sveučilište Bristol poslalo priopćenje da rad predstavlja Cheshireov osobni stav te ga je uklonilo sa svojih mrežnih stranica.

Najveća je vjerojatnost da zapravo nikada nećemo znati što piše u tom mističnom rukopisu.

istina_admin

Leave a Reply

Your email address will not be published.