Preminuo Chef Gyoza Sake bara, Toni je bio dio kulturne i urbane scene Zagreba

 Preminuo Chef Gyoza Sake bara, Toni je bio dio kulturne i urbane scene Zagreba

16. rujna 2020 / 12:09

Objavio: Plx

Iako se rodio u Metkoviću, Antonio Jerković bio je, slažu se svi koji su ga poznavali, pravi simbol Zagreba. Često ga se moglo sresti posvuda u gradu, a najčešće u Boškovićevoj ulici, “uvijek s pljugom u ruci i s osmijehom na licu”, sjećaju se njegovi prijatelji, piše Jutarnji. U toj je ulici smješten njegov Gyoza Sake Bar, u kojem je bio duša i pokretačka snaga svega. Vješto je iskakao iz jedne u drugu ulogu; kuhao je, posluživao hranu, vodio restoran, a često se prepričava kako je po potrebi za svoje goste recitirao i poeziju. Preminuo je iznenada, u ponedjeljak, u 51. godini života, od disekcije aorte.

Njegov je restoran na zagrebačkoj gastronomskoj sceni poznat kao “najjapanskije mjesto u Zagrebu”. Gyoza je nepretenciozno mjesto, kakve su sve prave japanske gastronomske oaze, a taj će epitet mnogi koji su ga poznavali upotrijebiti i za Tonija. Bio je, kažu, svestrana osoba, kozmopolit sa snažnim humorom i aktivist. A opet tako jednostavan. U njegovim ramenima subotom, i gyodan govedinom četvrtkom uživao je i tim Istine.hr.

– Sve vezano za Tonija bilo je otkačeno i neobično. Ništa oko njega nije stalo u neke realne okvire. Tako je i naš odnos bio sve samo ne uobičajen – priča nam cijenjeni chef Tvrtko Šakota, Jerkovićev kolega, ali prije svega prijatelj.

Kako je Toni bio neumoran u svojoj strasti prema japanskoj kulturi, upravo je Japan, kaže Šakota, bio jedna od glavnih tema njihovih razgovora.

– Japanska tehnika kaiseki obojici nam je bila uzor u kuhanju. Nas smo dvojica jeli zajedno posvuda po svijetu. Nastojali smo jedan drugoga oplemeniti znanjem koje smo imali. On je, definitivno, bio čovjek izvan šablone i izvan svojega vremena. Došao je iz ruralne sredine, a opet postao svjetski čovjek. To dovoljno govori o njegovoj ličnosti i svjetonazoru – priča Šakota i dodaje da je Toni bio i dovoljno skroman da vodi maleni lokal na Zelenom valu.

– Šteta je što ljudi nisu u dovoljnoj mjeri shvaćali da se u moru nekvalitetnih restorana baš kod njega mogla pojesti prava japanska izakaia – kaže Šakota. Kako je Jerković dio života proveo u Japanu, pitamo ga je li tamo polazio neke posebne škole u kojima je savladavao japansku kuhinju.

– On je volio jesti i to je bilo dovoljno. Dok jedeš, učiš. S osnovama japanske kuhinje, već imaš sve. A nadogradnja onda ovisi samo o tebi – tumači ovaj chef.

image

Privatna arhiva

Dok je živio u Japanu, Jerković nije samo u istraživao lokalnu kuhinju. Osim gastronomije, njegove su najveće strasti bile i fotografija i novinarstvo. Kao kolegu ga je upoznala i novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež.

– Toni je 2011. godine za Jutarnji list pratio havariju u Fukušimi. Došlo je do potresa, u kojem je bila oštećena i nuklearka. Izvještavao je odatle, bile su to ekskluzivne priče kakve nije imao nitko – prisjeća se naša znanstvena novinarka, koja se tada brinula za tekstove koje bi Jurković slao.

– Kad se vratio iz Japana, počelo je i naše veliko prijateljstvo, koje se nastavilo do danas. Bio je iznimno društven, pametan, načitan čovjek, okrenut svijetu i modernosti – priča duboko ožalošćena Rudež, dodajući da je Jerković neko vrijeme živio i u Americi, gdje je studirao fotografiju.

Kao svjetskog čovjeka pamti ga i novinarka Maja Sever. Znala ga je od 90-ih godina, a životi su im se, kaže, iako nisu bili kućni prijatelji, uvijek nekako križali.

– Oboje smo malo opaljeni, ne u lošem smislu, nego, onako, glasni smo ljudi. Susretala bih ga u kvartu, gdje je imao restoran, a prije toga i mali japanski dućan. Uvijek bismo zastali kad bismo se sreli. Bio je jedan od onih ljudi s kojima kritiziraš, ogovaraš, zgražaš se. Imali smo iste borbe i galame. On je toliko volio, živio i uhvatio život – priča nam Sever, koja se također prisjeća perioda u kojem je Jerković boravio u Japanu. Tada im je bilo zabranjeno koristiti Facebook u redakciji, no svejedno su nekako uspjeli spojiti Jerkovića na mrežu i staviti ga u svoje emisije. A jednu će crticu iz njegova života posebno prepričavati.

– Kako je puno putovao, imao je tekicu u koju bi pisao imena ljudi koje zna, imena svojih prijatelja. Kad bi hodao po svijetu, a obišao ga je barem pola, nosio bi tu bilježnicu. Tako da smo i mi svuda bili s njim – kaže još šokirana Sever.

Jedna od njegovih bliskih prijateljica bila je i novinarka Ivana Kalogjera. Uvijek su se prisjećali jedne anegdote s početka njihovih druženja. Oboje su tada radili u Večernjem listu kao novinari. Ona se u gradu spotaknula o jedan otpiljen prometni znak. Jako je izgrebala ruke, pa su ju kolege vozili na hitnu. Nekoliko dana nakon toga on je za rubriku gradskih vijesti dobio zadatak napisati tekst o tom, kako su ga kasnije zvali, “zloglasnom batrljku”.

– Tek sam mu kasnije, kad smo se počeli družiti, otkrila da sam ja bila glavni akter te priče. On je uvijek navodio taj tekstić kao jednu od najbizarnijih stvari koje je napisao – prisjetila se novinarka Kalogjera. Ona je poslije počela raditi u Jutarnjem listu. Bio je to period o kojem je govorila Tanja Rudež, kada je Jerković slao reportaže iz Japana.

image

– Kad se vratio, počeli smo se intenzivno i svakodnevno družiti. Voljeli smo zajedno ići na izlete. Prijateljica Dražena Lejo baš se prisjetila jedne priče s jednog našeg odlaska u toplice. Dražena nije htjela ići s nama na bazen, pa je Toni odlučio da trebamo nešto pojesti i popiti i staviti to na račun njezine sobe. To smo i učinili, pa smo ju zvali da ide s nama na recepciju, da vidimo kako će ju račun šokirati. Ona nije htjela jer je bila uvjerena da nema što platiti. Rekla mu je neka ju pusti na miru da popije kavu. On joj je uzeo kavu i popio ju sam, baš pri kraju, kad je najslađe – prisjeća se Kalogjera, napominjući kako je njihova prijateljica rekla da će od sada svaki dan posljednji srk kave ostavljati nepopijen Toniju u čast.

Voljela su ga, priča Kalogjera, i njezina djeca.

– Kako i ne bi. Bio je jako šarmantan, duhovit, pametan, obrazovan, načitan čovjek – govori. Ona je u sjajnom odnosu i s Tonijevim suprugom, Japancem Sheenom Ayukawaom.

image

Sheen Ayukawa i Antonio Jerkovic

Ivan Lackovic/Cropix

– Prigrlili smo ga kao svojeg. Uklopio se toliko da pjeva i u crkvenom zboru – kaže Ivana te dodaje da joj je Toni bio kao brat, što je pokazivao u brojnim situacijama.

– Kad sam oboljela od raka i ostala bez posla, na njegovu su se inicijativu okupili moji prijatelji, prikupili novac i svaki mi mjesec uplaćivali neku svotu. Uvijek je maksimalno podupirao humanitarne akcije. Za zadnju koju smo radili, onu za prijevoz žena s rakom do bolnice, on i njegov brat Nikola, koji ima glazbeni sastav, izdali su CD. Toni je financirao izradu i dizajn izdanja, pa donirao CD-e našoj udruzi. Još ih je ostalo, a svoju ćemo iduću akciju sigurno napraviti njemu u čast – zaključuje Ivana, dodajući da je udruga baš nedavno na korištenje dobila prostor prekoputa Gyoze.

– Ne znam kako ću više ikada moći tamo prolaziti. Hvala mu što me odabrao kao prijateljicu. Njemu su svi htjeli biti prijatelji. Neizmjerno sam zahvalna što mi je dao priliku da baš ja budem jedna od onih koji su mogli učiti od njega – rekla nam je kroz suze.

Razgovarali smo i s urednicom Meritom Arslani. Iako su u jednome trenutku oboje bili novinari, ona kaže da ga neće najviše pamtiti po tom zajedničkom periodu.

– Nego po vremenu koje smo provodili kod njega u restoranu. Tamo su se odvijale sve proslave, svi rođendani, on bi nam kuhao. Imao je taj neki stav tipičan za čovjeka iz Metkovića, te neke posebne fore i ironije – kaže Arslani, dodajući da je bio iznimno zabavan.

– Kad si se družio s njim, to je bilo kao da si umrežen sa cijelim svijetom. Bio je sasvim normalno da kod njega u lokal ulijeću ljudi iz Vijetnama, Japana, Amerike… Nikada nije bilo neobično da ga sretnete s ljudima koje nikad prije niste vidjeli. Privlačio je cijeli svijet oko sebe – priča njegova prijateljica, dodajući da na svojim brojnim putovanjima Toni nikada nije bio turist, nego bi svuda ostajao dugo i doista upijao tamošnji način života.

Nekoliko riječi o Jerkoviću s nama je podijelila i urednica, novinarka i književnica Sanja Muzaferija.

– Bio je to eksplozivan i eksplicitan čovjek, s ironičnom, ali uvijek dobronamjerom duhovitošću. Nije se libio reći svoje mišljenje, svima je mogao „skresati”. Ljudi se danas često susprežu, politički su korektni, sve rade ufino, a to u konačnici vodi do hipokrizije. Kod njega nije bilo ni traga tome. On je bio kozmopolit, a ne skučeni malograđanin. Uvijek me korio što ga još nisam posjetila u njegovu restoranu. No, da sada i odem, više neće biti isto – rekla nam je gospođa Sanja.

Facebook Comments

Related post